Pita me ona u poruci, sigurno jer joj je rođendan prošao nedavno - počastiti, popričati, baš kao i prošle godine. Samo, tad sam se morao mikrodozirati serotoninom da budem emotivno u najmanju ruku uravnotežen - dok me časti i priča.
Nemam pojma što da joj odgovorim. “Hejj, pa nadao sam se da ću te opet gledati kako odlaziš od mene nakon što se malo smijemo i prisjećamo, taman da posvijetliš opet svojom bojom glasa sve što pokušavam utušiti zadnjih godinu dana, da čujem i u koje sve strane ti je život otišao bez mene, pa da onda zabijem facu u jastuk na par sati! Dođi.”
Nevjerojatno je glupa ideja ostati u kontaktu s osobom koju ne možete preboliti. Nevjerojatno je glupa ideja ostati i bez najvažnije osobe u životu kojoj vjeruješ više nego sebi. Šah mat. Pat(nja).
“It told you what you most want, is what you most can’t have. And what you most can’t have, is what you already had, and lost.”
Jedan od onih riba ribi grize rep citata, ali pronašao me, usred kina, pored neke druge, treće.
Rekao bih vam vrijeme liječi, rad spašava, pročitajte Aurelijeve Meditacije i postanite stoik. Ili se pak po balkanski izbijte od cuge koji vikend s ekipom, u Mađarsku na noćne dame, upišite planinarsku školu i trkački klub. Probao sam sve osim noćnih dama, planinari i trkači su navodno close enough, ali i dalje se stresem kad vidim njenu poruku. Godina četvrta.