Pita me ona u poruci, sigurno jer joj je rodjendan prosao nedavno - pocastiti, popricati, bas kao i prosle godine. Samo, tad sam se morao mikrodozirati serotoninom da budem emotivno u najmanju ruku uravnotezen - dok me casti i prica.
Nemam pojma sto da joj odgovorim. “Hejj, pa nadao sam se da cu te opet gledati kako odlazis od mene nakon sto se malo smijemo i prisjecamo, taman da posvijetlis opet svojom bojom glasa sve sto pokusavam utusiti zadnjih godinu dana, da cujem i u koje sve strane ti je zivot otisao bez mene, pa da onda zabijem facu u jastuk na par sati! Dodji.”
Nevjerojatno je glupa ideja ostati u kontaktu s osobom koju ne mozete preboliti. Nevjerojatno je glupa ideja ostati i bez najvaznije osobe u zivotu kojoj vjerujes vise nego sebi. Sah mat. Pat(nja).
“It told you what you most want, is what you most can’t have. And what you most can’t have, is what you already had, and lost.”
Jedan od onih riba ribi grize rep citata, ali pronasao me, usred kina, pored neke druge, trece.
Rekao bih vam vrijeme lijeci, rad spasava, procitajte Aurelijeve Meditacije i postanite stoik. Ili se pak po balkanski izbijte od cuge koji vikend s ekipom, u Madjarsku na nocne dame, upisite planinarsku skolu i trkacki klub. Probao sam sve osim nocnih dama, planinari i trkaci su navodno close enough, ali i dalje se stresem kad vidim njenu poruku. Godina cetvrta.